Step out of your comfort zone and grow

Ashtanga Yoga - Moj put kroz Marichyasanu D...

Ovdje sam odlučila podijeliti moje isustvo ulaska u punu poziciju Marichyasane D stavljeno na papir tijekom moje edukacije za Yoga učitelja (YT200) tijekom svibnja 2016.godine.:

"Vježbači prve serije ashtanga yoge (#ashtangayoga) znaju da do Marichyasane D možda nije toliko teško doći, ali nju savladati meni je bilo prilično zahtjevno. Zapravo je to vrlo kompleksna asana jer zahtijeva priličnu otvorenost kukova i ramena, rotaciju kralježnice, korištenje bandhi, uz sve to još i opuštenost tenzija u tijelu i možda još poneki čarobni trik kao šećer na kraju, bar se meni tako čini, za mene i moje proporcije i trenutne slabe točke tijela (jer relativni odnosi dužina pojedinih dijelova tijela kao što su duljina trupa, duljina ruku i duljina natkoljenica i potkoljenica, zakočenost ramena, teško otpuštanje tenzija u tijelu, pogotovo meni u koljenima i sl. igraju ulogu u tome koliko će nam lako ili teško biti ući u neku asanu). Svi ti zahtijevni položaji tijela, kao što su vanjska rotacija jednog kuka uz istovremenu unutarnju rotaciju drugog kuka, pa rotacija kralježnice uz unutarnju rotaciju onog ramena na kojoj strani sam već uradila vanjsku rotaciju kuka, pa vezanje druge ruke iza leđa na čijoj strani tijela je kuk u unutarnjoj rotaciji mene odbacuje (hmm ili možda sad već mogu reći me odbacivalo) kao da sam loptica izmedu onih strelica na fliperu.

Vezanje ruku u marichyasani d je »važno«, jer osim što produbljuje cijelu asanu ono je znak da smo savladali dosta toga i da smo spremni ići dalje.

“...razmišljala sam kasnije taj dan da li je svijet ostao isti nakon toga, i smijala se, i zaključila da nije, jer sam se ja (moj pogled na sebe i svijet oko sebe) morala promijeniti da bi se to dogodilo.”

Za mene putovanje kroz ovu asanu traje već godinama i evo što sam sve "morala" napraviti da se približim vezanju u Marichyasani d:.

„Surrender your ego and relax your effort in this pose.“

• Vježbati lagano, bez očekivanja i ne vezati se za poziciju opsesivno, jer prvo sam zbog trudnoće i poroda morala „odustati“ od pozicije na nekih mozda 10-12 mjeseci (baš kad me „krenula“ :)), i onda poslije krenuti polako kad se i dogodilo se za mene nešto nevjerojatno - uspjela sam se vezati na lijevoj strani – sama. Kad sam poslije razmišljala o tome, jer je ta mogućnost poslije opet nestala, tad sam išla lagano, vježbala samo do Kurmsane, bila mršavija i vježbala poslijepodne. Al dobro, znači moguće je. (ok to mi je postalo jasno i prije par godina kada me je učitelj ashtanga yoge Govinda Kai prvi put uspio zavezati u poziciju, a meni je značilo puno osjetiti kako je to i da je i to moguće i tad sam ga pitala zašto to meni ide tako teško, pa je rekao možda zbog prehrane, a tad sam još jela od mesa ribu, a negdje sam pročitala i da David Robson kaže da o tome što jede dan prije (nešto u tom smislu) ovisi da li može pratiti Vinyasa counting i vezati se u Marichasanu d na jedan izdah, što znači da svakako ima veze što jedemo jer ipak je to twist koji ima veze s našim probavnim traktom, a vjerojatno smo i od određene hrane fleksibilniji, odnosno manje fleksibilni.

• Zatim vježbati redovito, svaki dan. I tu sam trebala pronaći ravnotežu i izgraditi tako zahtjevnu praksu. I previše guranja u poziciju dok tijelo (i um) nije spremno ništa ne donosi osim ozljeda i frustiranosti. Morala sam naučiti kako ne preforsirati koljena, jer veliki dio mojih neravnoteža i napetosti tijelo je spremalo u moja koljena. Trebalo mi je nekoliko mjeseci da svjesno naučim tijelo kako da radi cijelo, a ne samo koljenima i kako da kukovi zaista preuzmu istezanje da bih izbjegla ozljede koljena koje su se često vraćale. I ponekad nije uopće bila kriva samo Marichasana d, jer sam u njoj obično više pazila na koljena (i trudila se da koljeno u lotusu bude na podu gdje je sigurno), nego sam morala paziti na sve ostale asane u kojima postoji mugućnost preopterećenosti koljena (lotuse, izlaske iz lotusa, Matsyasanu i sl..)

Istovremeno sam razmišljala što to znači i kako to preslikati u život oko mene, jer vježbanje yoge bi trebalo nositi životne lekcije i duhovni razvoj, što yoga donosi sa sobom i kad ne razmišljamo o tome. (uspoređujući sebe prije i nakon par godina vježbanja joge vidim razlike).

• Pripremati se za Marichyasanu d počinjem već u Parivrtta Parsvakonasani (mada me ona više priprema za Marichasanu C) i onda u Ardha Baddha Padmottanasani (jer bez udobnog polulotusa znam da se ništa neće dogoditi), pa u Ardha Baddha Padma Paschimattanasani, Marichasanama A, B, C...

• Ne odustati od mogućnosti da se i ja jednog dana vežem sama (i to je još jedna životna lekcija- zar ne? Ne odustati ma koliko teško izgledalo i poduzeti sve što treba i koliko dugo god trebalo). Jedno vrijeme sam čak i odustala i radila samo koliko mogu bez dodatno uloženog napora za pomaknuti svoje granice, a onda je opet nesto proradilo pa sam si rekla zašto ne probati dati mrvicu više ma koliko mi to teško bilo. Pomoglo je i što volim poruke Kino MacGregor koja kaže da se rast događa baš tako ako idemo i kad je teško i ako vjerujemo da je sve moguće koliko god trajalo (i u jogi i u životu) i da bez obzira na proporcije tijela negdje u svijetu postoji netko sa istim proporcijama koji tu asanu može napraviti i da su ograničenja samo u našem umu.

• Onda sam odlučila da želim i mogu i razmišljala sam kako to ostvariti, razmišljala sam o tome šta mi moje tijelo govori i kako ustvari iskoristiti ozljede da obratim pažnju na one stvari što radim krivo i popravim to. Zašto imam takav otpor u tijelu, zašto se bojim i ne vjerujem u sebe? Da li je to nešto duboko usađeno u meni na nekoj podsvijesnoj razini? Ok, želim i mogu to promijeniti, pa idemo: imam lotus, učim kako ne opteretiti koljena, nemam baš neku otvorenost u ramenima, par točaka u tijelu su mi skroz blokirane i bolne, al što sad, što mogu promijeniti? Na čemu dodatno raditi? I onda sam napravila što nikad ne radim, sjela sam ispred ogledala i promatrala svoje tijelo u poziciji, i vidim ok ne mogu je napraviti ali bez obzira na tjelesne proporcije ne izgleda mi baš tako ne moguće kako sam mislila. Čini mi se da trebam raditi (osim na otvorenosti kukova) na otvaranju i rotaciji ramena i da bi to (pored sveg ostalog) moglo biti ključ. Pogledala sam i sve moguće slike na webu i to tako da sam tražila samo one „početničke“, "nesavršene", jer sam shvatila da to mora biti moj prvi korak, a ne odmah savršena asana ljudi koji vjerojatno već vježbaju napredne serije ili im to jednostavno nije problematična zona.

• Onda sam još par puta došla do pravog bloka i zida: ok, sve sam to poduzela i opet ništa! Zašto??? I onda sam se jedan dan totalno emotivno „raspala“ nakon pozicije i do supta kurmasane je sva silina emocija i suza počela izlaziti van i jedva sam taj put nastavila do kraja, stvarno sam mislila dići se i otići na pola serije, ali onda sam pokušala samo promatrati emocije kako Kino kaže i rekla sebi ok ti to možeš, nemoj sad odustati i otići.

Hmm, e to me je držalo danima, čak sam tad sanjala Govindu kako mi govori, ok možeš evo ja ću ti sad u sljedeća dva tjedna pomoći.

Huuu, nadam se da nisam opterećena asanom, al ipak mislim da se radi o učenju, vjerovanju u sebe i ne odstajanju.

Također sam po par puta već čitala i gledala što Kino kaže i jedna rečenica mi se posebno vrtila u glavi: „Surrender your ego and relax your effort in this pose.“

Ali što to znači zapravo uopće nisam shvaćala. Što je ego i kako to napraviti? Da li je ego taj koji misli da ne može, a ustvari neće, da li je to onaj koji nas koči i stvara blokove u tijelu, da li je to ono kad smo ljuti i frustirani što ne možemo, a mislimo da moramo pod svaku cijenu i ne prihvaćamo da se treba opustiti, ne vezati i prepustiti, onaj što se veže za rezultate, onaj koji drži blokirane emocije u nama, ahh, sto pitanja i jedna odluka: vježbati ću s namjerom i s ciljem da ću jednog dana sigurno shvatiti više nego sad.

Onda je Tom - učitelj jedan dan rekao: „Ok neću te navlačiti u poziciju. Moraš se sama naučiti opustiti u poziciji, tu trebaš izbalansirati i napor i opuštanje i ...odjedanput mi je kliknulo: pa da, to je još jedna stvar, ja nisam uopće opuštena u poziciji, cijelo tijelo mi je napeto i u grču. Al sad, kako to otpustiti? Da bih to shvatila prvo sam morala u poziciju ulaziti sa zatvorenim očima i otići iza svega - misli, tijela, emocija, u prazno i tu sam se počela opuštati i pozicija se polako, opet prvo na lijevoj strani, događati.

E sad, ashtanga se ne vježba sa zatvorenim očima, pa sad to isto treba znati napraviti i s otvorenim očima, i naučiti postići stabilnost, koncentraciju i opuštenost.

• I vrlo važno, naučila sam uživati u putovanju kroz asanu....

I tako je jednog dana bez ikakvih očekivanja došlo vezanje u Marichasanu d na lijevoj strani (uz malu, a veliku pomoć učitelja) i osjećaj je super....razmišljala sam kasnije taj dan da li je svijet ostao isti nakon toga, i smijala se, i zaključila da nije, jer sam se ja (moj pogled na sebe i svijet oko sebe) morala promijeniti da bi se to dogodilo...

Jer, navodi se da Marichyasana d (zajedno s ostalim Marichyasanama) čisti i masira unutarnje organe, poboljšava probavu, otvara kralježnicu i ramena, produbljuje bandhe, oslobađa od bolova u leđima, povećava protok energije (Kino, Yoga Mala), a dodaje se još u Yoga Mala, da pomaže i kod bolova u trbuhu za vrijeme menstruacije, jača maternicu i pomaže ženi kasnije da iznese trudnoću, te se ne vježba od 2.mjeseca trudnoće. Jača 3. čakru i tijelo postaje moćno i snažno.

A u yoga TT udžbeniku (Gaia Yoga) koji smo dobili na Teacher Training-u ističe se da sve pozicije zaokreta (twista) simboliziraju okretanje prednjeg dijela tijela-svjesnog, prema stražnjem dijelu tijela-nesvjesnom, donose svjetlost u tamu i tamu u svjetlost, esencijalni proces u yogi."